02.04.2021.
Neobično je ovih dana čitati napise
u medijima u kojima se spominje da će se iz Nacionalnog plana za oporavak i
otpornost graditi tzv. Centri za starije osobe po astronomskoj cijeni od čak
2.000 eura po kvadratu. Iako se bavim socijalnom skrbi duže od 10 godina,
nikada do sada nisam naišao na taj termin, a ne poznaje ga ni Zakon o
socijalnoj skrbi, stoga je nejasno zašto se Vlada RH odlučila na korak
izgradnje nečega što je već dostupno i što nude svi domaći pružatelji usluga na
području Republike Hrvatske - od smještaja, osiguranja prehrane i zdravstvene
skrbi do niz usluga van same institucije.
U samom procesu planiranja nismo bili konzultirani niti nas je
resorno Ministarstvo obavijestilo o namjeri pokretanja takvog projekta u okviru
NPOO-a, a logično je za zapitati se jesu li uzeli u obzir sve postojeće
kapacitete kod privatnih pružatelja usluga socijalne skrbi, kod kojih je
smješteno više od 5000 korisnika u kojima je zaposleno oko 2000 radnika. Radi
se o značajnoj snazi privatnih ustanova koje mogu kvalitetno pridonijeti
dobrobiti cjelokupnog sustava. Također, do nas nije došla informacija o tome da
je Vlada procijenila postoji li interes privatnih ulagača, a propuštena je i
značajna prilika za povezivanjem različitih pružatelja usluga socijalne skrbi
što bi uvelike pojeftinilo i ubrzalo sam proces kako za državu, tako i za
krajnje korisnike.
Kriza uzrokovana pandemijom COVID-19 ima nemjerljive posljedice na
gospodarstvo i uzrokovala je značajan rast nezaposlenosti što posljedično
dovodi do smanjenja životnog standarda građana i sve većeg postotka građana u
sustavu socijalne skrbi. Stoga smo stava kako se najbolja racionalizacija
sustava socijalne skrbi može postići koristeći svu raspoloživu infrastrukturu
bez obzira na tip vlasništva ustanove i nadamo se da Vlada Republike Hrvatska
neće propustiti ovu priliku u okviru Nacionalnog plana za oporavak i otpornost.
U proces izrade projektnih prijedloga mogućnost uključivanja trebale bi imati
sve zainteresirane privatne ustanove socijalne skrbi, udruge, zadruge koje su
kroz cijelu krizu značajan i vjerodostojan partner hrvatskom zdravstvenom
sustavu. Sinergijom privatnog i javnog sektora podiže se kvaliteta i dostupnost
usluge, čime se smanjuju nepotrebna ulaganja države u nešto što već privatni sektor
ima te se financijski rasterećuje sustav i oslobađaju sredstva za druge
projekte, a postojeće kapacitete u domovima koji su ionako prenapregnuti, ne
smije se dodatno smanjivati.
Sadašnji pružatelji socijalnih
usluga već sada ulažu znatna sredstva u edukaciju i zapošljavanje kvalitetnih
djelatnika, kao i u nadogradnju kvalitete usluga i smještaja. Postavlja se
pitanje zbog čega bi u tome svemu javni sektor konkurirao privatnome, kada
znamo da za tim nema potrebe i da zasigurno neće biti dovoljno brzi i efikasni
u tim nastojanjima, već će prouzročiti dodatne troškove bez željenih rezultata
i ostvarenja krajnjih ciljeva. Ugovaranje usluga s privatnim sektorom, kako u
organizacijskom tako i financijskom segmentu, rasterećuje javni sektor jer u
tom slučaju Ministarstvo plaća samo uslugu, a izgradnju, opremanje,
infrastrukturu, plaće zaposlenicima i režijske troškove plaća vlasnik.
Vaučerima, koje HUP stalno zagovara, korisnicima se omogućuje jednaka
dostupnost javnog i privatnog kroz slobodan odabir.
Ne bismo li sredstva iz Nacionalnog plana za oporavak mogli
utrošiti pametnije, na način da podignemo standard kvalitete života svih
građana, umjesto da pokrećemo projekte koji su neučinkoviti, skupi i koji će
dodatno opteretiti ionako podkapacitiran javni sektor te povećati troškove svim
poreznim obveznicima?
Preuzeto s: Jutarnji
list