03.04.2025.
HUP se u ovim izazovnim vremenima
za hrvatsku poljoprivredu želi postaviti kao konstruktivan i odgovoran partner
ukazujući na jedan od temeljnih problema zbog kojih Hrvatska ima krive
poljoprivredne politike i strategije koje zatim znatno utječu i utjecale su na
nezavidan položaj u kojem se nalazi hrvatski sektor poljoprivrede. Taj problem
su pogrešni podaci o ukupnom poljoprivrednom zemljištu koje je na raspolaganju
hrvatskim poljoprivrednim proizvođačima na osnovu kojih se kroji
autodestruktivna poljoprivredna politika.
Hrvatska stručna javnost,
akademska zajednica i politika koriste podatak o 2,6-3 milijuna hektara
poljoprivrednog zemljišta pogodnog za poljoprivrednu proizvodnju u RH i to
većinom na temelju katastarskih podataka. Zbog neusklađenog stanja službenih
evidencija sa stanjem na terenu, krivog načina evidentiranja poljoprivrednih
površina i netočnih evidencija vrsta uporabe poljoprivrednog zemljišta dolazimo
do netočnih podataka površina pogodnih za poljoprivrednu proizvodnju. Npr.
katastarska čestica površine 1 000 hektara na Velebitu upisane kulture pašnjak,
oranica, šuma, a koju službene statistike prepoznaju pogodnom za poljoprivrednu
proizvodnju, u naravi nije pogodan niti jedan hektar. Čestica od 500 hektara u
Lici ili Dalmatinskoj zagori kojoj ARKOD priznaje samo 10 hektara pogodnih za
poljoprivredu, jer je ostatak kamen, službena statistika vodi kao svih 500
hektara pogodno za poljoprivrednu proizvodnju. Čestica od 100 hektara na
Banovini i Kordunu koja se u katastru vodi kao oranica u naravi je sada 90 hektara
šuma, kojom trebaju upravljati Hrvatske šume, samo 10 hektara obraslog
zemljišta koje se nakon krčenja može staviti u poljoprivrednu proizvodnju, državna
statistika u cijelosti smatra oranicom. Ove i mnoge druge pogreške u načinu
vođenja evidencije poljoprivrednog zemljišta kumulativno dovode do pogreške u
površinama pogodnim za poljoprivredu i do 50%.
Te netočne evidencije u praksi
vidimo na primjeru jedne općine koja u svojim i državnim statistikama ima
podatak da ima na raspolaganju 11.000 hektara poljoprivrednog zemljišta. Nakon
očitovanja državnih institucija prilikom izrade programa raspolaganja poljoprivrednim
zemljištem poput Hrvatskih šuma, Hrvatskih voda i zaštite okoliša, općina na
raspolaganju za zakup ima 4.500 hektara, zajedno s kamenom, raslinjem i grmljem
unutar čestica te nakon upisa u ARKOD i prihvatljivih 50% površina općina s
početnih 11.000 hektara dolazi na manje od 3.000 hektara pogodnog za
poljoprivrednu proizvodnju. Sve poljoprivredne i demografske mjere planirane za
tu općinu s obzirom na pogrešan podatak o površinama postaju neprovedive.
U Hrvatskoj je u evidenciju
korištenja poljoprivrednog zemljišta - ARKOD upisano 1.160.287,39 hektara
poljoprivrednog zemljišta i 164.629 poljoprivrednih gospodarstava (PG) što daje
prosjek od 7,05 hektara korištenja zemljišta (poljoprivrednog posjeda) po PG. U
Hrvatskoj postoji još oko 200.000 hektara zemljišta koje se koristi i nije
upisano u ARKOD (zbog neriješenih imovinsko pravnih odnosa i nemogućnosti upisa
takvog zemljišta u evidenciju korištenja) kao i 100.000 hektara zemljišta koje
je obraslo i može se staviti u funkciju. Prema tim podacima procjene su da
Hrvatska na raspolaganju ima maksimalno 1.500.000 hektara (milijun i pet
stotina tisuća hektara) poljoprivrednog zemljišta pogodnog za poljoprivrednu
proizvodnju.
Kada bi RH željela doseći prosjek
EU u korištenju poljoprivrednih površina, gdje je prema EUROSTAT-u prosječna
veličina poljoprivrednog posjeda 17.4 hektara, na isti broj PG koliko ih ima
sad morala bi imati na raspolaganju 2.864.545 hektara poljoprivrednog
zemljišta. To je razlika od 1.704.257 hektara (milijun i sedam stotina tisuća
hektara) zemljišta koje u Hrvatskoj ne postoji. Ako želimo povećati veličinu
posjeda sa zemljištem koje RH stvarno ima, na prosjek EU od 17,4 hektara po PG
onda bismo trebali imati 66.683 PG što
je za 97.946 PG manje nego što ih imamo
sad. Iz točnih brojeva o površinama pogodnim za poljoprivrednu proizvodnju
zaključujemo da dosadašnja politika povećanja broja PG bez dostupnog zemljišta
u RH nije ispravna te da se sve buduće politike, zakoni i pravilnici moraju
usredotočiti na one postojeće, najbolje primarne poljoprivredne proizvođače i
na njihovo povećanje prinosa, produktivnosti, konkurentnosti i dugoročnu
održivost.
Koliko pogrešni podaci mogu
negativno utjecati na poljoprivrednu proizvodnju pokazuje i Zakon o
poljoprivrednom zemljištu. Većina prijašnjih, kao i aktualni Zakon, kreiran je
i usvojen sa stavom kako u Hrvatskoj postoji milijun hektara zemljišta koje je slobodno
i nitko ga ne koristi. Pravilnik o bodovanju na natječaju za zakup državnog
poljoprivrednog zemljišta je osmišljen da ne boduje proizvodnju već
socijalno-zavičajne elemente, smatrajući da postoji milijun hektara zemljišta
koji bi izdržao takav model raspolaganja zemljištem. U stvarnosti smo dobili
natječaje na kojima nema slobodnog zemljišta i natječaje na kojima se
poljoprivrednicima koji su uredni proizvođači, koji poštuju gospodarski
program, koji redovito plaćaju zakupe zemljišta i sve druge financijske
obaveze, oduzima zemljište. Poljoprivrednicima koji imaju u zakupu 50 hektara
zemljišta i na osnovu tog zemljišta urednu proizvodnju, izgrađene farme ili
proizvodne pogone, strojeve i mehanizaciju, pogrešan Zakon oduzima zemljište te
zemljište prelazi u ruke novoga poljoprivrednika. Zemljište ne mijenja vrstu
proizvodnje. Na 50 hektara imamo iste prinose i vrijednosti proizvodnje.
Uništili smo dobrog proizvođača i na istih 50 hektara dobili smo novo
zaduženje, smanjenu konkurentnost i produktivnost. Promjenom korisnika nismo
dobili nikakvo rješenje, a dobili smo nove probleme u proizvodnji.
Postojeći Zakon o poljoprivrednom
zemljištu je teško provediv jer općine i gradovi ne žele oduzimati zemlju
pravim proizvođačima i znaju da je Zakon pogrešno napisan. Iz tog razloga je
većina općina i gradova primorana ograničavati maksimalne površine na
natječajima za zakup što dovodi do cijepanja formiranih zemljišnih cjelina te
dugoročno uništava poljoprivrednu proizvodnju. U raspravi oko novog Zakona o
poljoprivrednom zemljištu sve zainteresirane strane, stručna javnost i nadležno
ministarstvo moraju sagledati stvarne podatke o poljoprivrednom zemljištu
pogodnom za poljoprivrednu proizvodnju u
RH. Zakon o poljoprivrednom zemljištu mora biti napisan za primarne
poljoprivredne proizvođače. Zakon ne smije dozvoljavati oduzimanje zemlje
urednim proizvođačima, ne smije dozvoliti usitnjavanje gospodarskih cjelina
stvaranih desetljećima, niti dozvoljavati stavljanje tog zemljišta na natječaje
te mora biti fokusiran na povećanje prinosa, proizvodnje, produktivnosti i
konkurentnosti na stvarnom a ne virtualnom zemljištu.