Pitamo se gdje je smisao u odlukama koje proizlaze iz zakona, a po kojima se hrvatskim pacijentima omogućuje korištenje zdravstvene zaštite u drugim zemljama članicama EU, kako u javnim tako i u privatnim zdravstvenim ustanovama, uz povrat troškova liječenja. Ukoliko se ista ta zdravstvena usluga može obaviti u RH u privatnoj zdravstvenoj ustanovi tada pacijenti nemaju pravo povrata sredstava ako ta privatna ustanova nije ugovorna ustanova HZZO-a (što velika većina nije). Znači da je HZZO spreman istu uslugu platiti stranim javnim i privatnim ustanovama, a domaćim privatnim nije. Pacijente se stimulira da troše sredstva državnog proračuna izvan RH, stvaraju im se dodatni troškovi putovanja (koje HZZO ne pokriva) što je krajnje diskriminirajuće i gospodarski neopravdano. Ovakva diskriminacija tržišno orijentiranih zdravstvenih ustanova je višestruko štetna – za građane koji preferiraju liječenje u poznatom okruženju, za poduzetnike u zdravstvu. Sve to dovodi do odljeva novca te odlaska medicinskog kadra. Uzmemo li u obzir da su upravo privatne zdravstvene ustanove spremne za pružanje medicinskih usluga odmah s obzirom na niz kriterija (stručnosti, standardi smještaja, kvalitete, poznavanje stranih jezika od strane osoblja i drugo) te da većina ima prazne kapacitete u trenucima ogromnih listi čekanja u javnom zdravstvu, neprihvatljiva je ovakva diskriminacija privatnog sektora u Zakonu o obveznom zdravstvenom osiguranju. Uz to, pacijentima se u pojedinim javnim bolnicama naplaćuje i „nadstandard“ dok temeljni standard nije niti definiran– napominje mr. sc Nevenka Kovač, dr. med. Podloga tome su sporni članci novog Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju koji uvode mogućnost plaćanja određenih terapijskih i dijagnostičkih postupaka „na zahtjev osigurane osobe“, pa tako možete i preskočiti duge liste čekanja ukoliko „prema osobnoj želji“ platite da prije dođete na red. I to sve u skladu sa zakonom. Umjesto da Ministarstvo zdravlja odlučnije uredi i organizira zdravstveni sustav, odlučilo se na dodatno posezanje u džepove građana, a ne treba zaboraviti da od ukupnih sredstava za zdravstvo u Hrvatskoj čak 85% otpada na javni sektor, dok na privatni otpada 15%. Valja podsjetiti kako je u Europskoj uniji taj omjer 70:30 s tendencijom povećanja u korist privatnog zdravstva. -Iskustva najrazvijenijih zemalja pokazuju da je transparentna suradnja s privatnim zdravstvenim sustavom ključni način kako država može bez dodatnih izdataka povećati kvalitetu zdravstvenih usluga na korist svojih građana, a istodobno napraviti i značajne uštede – rekao je zamjenik glavnog direktora HUP-a Bernard Jakelić. Kako se čulo na konferenciji za novinare, Hrvatski zdravstveni sustav u sve je dubljoj krizi, a najveće posljedice i štetu trpe pacijenti. -Hrvatska liječnička komora podržava napore HUP - Udruge privatnih poliklinika, bolnica, lječilišta i ustanova za zdravstvenu skrb, da se privatne zdravstvene ustanove po pravima izjednače s javnim zdravstvenim ustanovama, izjavio je prof. dr. Nikola Čičak, član Povjerenstva za privatnu praksu i ugovornu specijalističku izvanbolničku djelatnost HLK. Jedno od temeljnih obilježja hrvatskog zdravstvenog sustava je dostupnost tj. mogućnost da pacijent dobije adekvatnu (najkvalitetniju) zdravstvenu zaštitu kada mu je potrebna bez obzira na vlasništvo zdravstvene ustanove koja mu tu zaštitu pruža. I Ustav RH jamči jednakost za sve oblike vlasništva i ne dozvoljava diskriminaciju po tipu vlasništva. Zato su najveće uštede i dizanje kvalitete zdravstvene usluge moguće kroz komplementarnost javnog i privatnog zdravstva.