12.04.2021.
1.
KOMPONENTA: GOSPODARSTVO
Digitalizacija uz zeleni plan predstavlja temelj
gospodarskog oporavka i stoga je važno na strateškoj razini u okviru NPOO
omogućiti pristup digitalnoj infrastrukturi i uslugama. Investicije/ ulaganja
je potrebno usmjeriti u digitalnu tranziciju i širokopojasni brzi
internet jer kroz poticanje privatnih ulaganja u ICT višestruko podiže
konkurentnost gospodarstva i ubrzava oporavak. Gledajući trendove i potrebe
jasno je kako učinkovita proizvodnja i energetska potrošnja nisu izvedive bez
izražene ICT komponente. Veliki potencijal u ovome dijelu vidimo u već spremnim
projektima čijim bi se pokretanjem brzo osigurale prijeko potrebne investicije.
ICT projekti imaju kratko vrijeme realizacije i omogućavaju najbrži
pozitivni učinak na gospodarske aktivnosti i BDP. Zbog izražene Covid-19 krize
gospodarstvo ih nije samostalno realiziralo te je nužan dodatan poticaj putem
bespovratnih sredstava.
Smatramo potrebnim ponovo otvoriti pozive za
Poboljšanje konkurentnosti MSP-a kroz informacijske i komunikacijske
tehnologije (IKT) gdje procijenjena ukupna vrijednost pripremljenih projekata
koji nisu financirani iznosi 400 milijuna EUR.
U dijelu komponente C1. Gospodarstvo, C1.1.
Jačanje konkurentnosti i zelena tranzicija gospodarstva, C1.1.2. Poticanje
inovacija i digitalizacija gospodarstva, predlažemo da se uključi financiranje
investicija koje osiguravaju digitalizaciju gospodarstva što uključuje investicije
izgradnje i (novih), modernizaciju i konsolidaciju (postojećih) podatkovnih
centara „sljedeće generacije“ s visokom razinom raspoloživosti, operabilnosti,
sigurnosti i energetske učinkovitosti infrastrukture podatkovnih centara
privatnog sektora – sve u cilju osiguravanja kontinuiteta rada infrastrukture
podatkovnih centara te „ozelenjivanja“ i dekarbonizacije informacijsko
komunikacijskog sektora, posebno sektora elektroničkih komunikacija, a za što
predlažemo alokaciju tj. procijenjeni trošak u iznosu od 300 milijuna
kuna.
Također,
predlažemo da se sve investicije u digitalnu infrastrukturu javnog sektora
usklade s investicijskim planovima privatnog sektora kako ne bi došlo do
istiskivanja potencijalnih i već planiranih investicijskih projekata. S tim u
vezi se izričito protivimo daljnjim ekskluzivnim investicijama javnog sektora u
infrastrukturu poput primjerice podatkovnih centara ili platforme za Internet
stvari (IoT platforma) jer u tim područjima već postoje investicijski projekti
ili za njih postoji visoka razina interesa privatnog sektora za ulaganje.
Opći ciljevi
NPOO-a definiraju smanjenje okolišnog otiska ne samo proizvodnje, već i
potrošnje energije, smanjenja onečišćenja zraka i poboljšano gospodarenje
otpadom. No, u daljnjoj razradi- pod glavnim izazovima i ciljevima razrađene
stavke govore o planovima modernizacije i razvoja infrastrukture i proizvodnje
energije, dok mjera za potrošače energije nema. Stoga je nužno, a zbog
ostvarivanja općih ciljeva i neophodno podržati investicije realnog sektora
u projekte energetske učinkovitosti te obnovljivih i alternativnih izvora energije za koje
kontinuirano postoji velik interes te daju brze i mjerljive rezultate.
Predstavljene mjere dekarbonizacije energetskog sektora vezane su uz
pojedine (javno)privatne korisnike te uz izgradnju moderne i digitalno
upravljive infrastrukture za električnu i toplinsku energiju, ulaganja u
obnovljive izvore energije, razvoj novih tehnologija, razvoj infrastrukture za
proizvodnju i korištenje obnovljivog vodika i
jačanje sustava toplinarstva, što predstavljaju specifično usmjerene
aktivnosti na nekoliko korisnika iz javno-privatnog sektora.
Investicije unutar mjere C.1.2. Energetska tranzicija za održivo
gospodarstvo ne sadrži bespovratne
potpore za privatni sektor u mjere energetske učinkovitosti i povećanja udjela
iz obnovljivih izvora energije kao ni povezanih indikatora na razini korisnika.
U okviru razvoja elektroenergetske infrastrukture, uz prijenos i
distribuciju potrebno je uključiti i skladištenje energije čime će se stvoriti
okvir za korištenje spremnika električne energije u prijenosnoj i
distributivnoj mreži.
Kako bi Republika Hrvatska doprinijela europskim nastojanjima u prelasku na
kružno gospodarstvo i uz to vezano bolje gospodarenje otpadom i povećala
recikliranje, potrebno je bespovratnim sredstvima podržati projekte realnog
sektora. Naime, radi se o financijski zahtjevnim i u pojedinim situacijama
komercijalno neisplativim investicijama jer se radi o novim tehnologijama,
novim poslovnim modelima i sustavima koje tek treba izgraditi, a u okviru kojih
će se dijeliti ponovno upotrebljivi resursi. Smatramo kako postoji velik
potencijal izgradnje novih modela u kojima će neka poduzeća svoju potrebu za
određenim sirovinama zadovoljavati onim što je nusproizvod drugog poduzeća te
kako bi od poticanja ovakvih projekata i kolaboracija koristi imalo cijelo
društvo. S tim namjerom zalažemo se za bespovratno sufinanciranje izgradnje
novih postrojenja za recikliranje te modernizaciju i povećanje kapaciteta
postojećih. Predlažemo u C1.3. dodati mjeru korištenja otpada kao goriva za
potrebe proizvodnje, odnosno poticanje kružnog gospodarstva korištenjem goriva
iz otpada u industriji.
Ukazujemo kako je za bolje gospodarenje i zaštitu voda potrebno poticati
projekte u gospodarstvu za korištenje oborinske, otpadne, desalinizirane,
bočate ili morske vode u tehnološke svrhe.
U cilju C1.4. se ne prepoznaje najveći nedostatak hrvatskog javno linijskog
prometnog sustava, a to je javni prijevoz u ruralnim područjima. Spominje se
uglavnom TEN-T mreža, željeznica, prijevoz brodovima, no istovremeno se ne
uzima u obzir da treba održati sustav lokalnog i regionalnog javnog prijevoza
na preko 90% površine RH i preko 65% građana, koja nije obuhvaćena gradskim
centrima i željeznicom. Sustav željezničkog javno linijskog prijevoza putnika
nije održiv ako ruralna područja nisu povezana s istim. Preko 90% prijevoza u
ruralnim područjima održavaju privatni operateri, koji su najviše osjetili
utjecaj COVID krize, te koji su ušli u krizu opterećeni održavanjem
nerentabilnih linija. Hrvatski privatni operateri su trenutno jedini operateri
u EU koji nemaju adekvatne ugovore o javnim uslugama za razliku od ostalih javnih operatera u Hrvatskoj. Nedavne
aktivnosti Vlade RH predviđaju sklapanje ovih ugovor u slijedećim mjesecima.
Mobilnost građana je od vitalnog značaja za ruralna područja i demografska kretanja.
U mjestima gdje ne postoji adekvatan javno linijski prijevoz koji zadovoljava
osnovne potrebe građana, dolazi do iseljavanja i gospodarstvo nema adekvatnu
uslugu za svoje potrebe. Istovremeno se intenzivira korištenje ekološki
neučinkovitog osobnog prijevoza.
Iz ovog razloga je potrebno u NPOO postaviti cilj da se potiče obnova
voznog parka javno linijskog prijevoza u ruralnim područjima s autobusima
niskih razina emisija, te da se potiče obnova 36 javnih kolodvora privatnom
vlasništvu, čime bi se utjecalo na povećanje mobilnosti građana korištenjem
ekonomski, energetski i ekološki najpovoljnijeg oblika prijevoza.
U mjerama nije prikazano kako će
predložene reforme adresirati ciljeve Europskog zelenog plana, posebice
Strategije „Od polja do stola“ za pravedan, zdrav i ekološki prihvatljiv prehrambeni
sustav. Europski zeleni plan
izrijekom navodi potrebu za mobilizacijom industrije za čisto i kružno
gospodarstvo, politiku “održivih proizvoda” za potporu kružnom dizajnu te
smanjenje i ponovnu upotreba materijala prije recikliranja (s naglaskom na
rješavanje plastike). Također, traži od zemalja članica da se u nadolazećem
razdoblju osigura ponovna upotrjeba ili reciklaža na gospodarski održiv za sve
subjekte u vrijednosnom lancu prehrambenih proizvoda.
U Nacionalnoj razvojnoj strategiji
Republike Hrvatske do 2030. godine, jasno je istaknut prioritet Vlade da „stvori
uvjete da hrvatska industrija proizvodnje hrane, uključujući poljoprivredu,
ribarstvo i akvakulturu, proizvodi više kvalitetne i zdrave hrane po
konkurentnim cijenama uz održivo upravljanje prirodnim resursima i rizicima od
klimatskih promjena“ kao i cilj da se do 2030. godine usmjere mjere za
„jačanje samodostatnosti u hrani i razvoju kružnog gospodarstva“ (strateški
cilj 9. NRS).
Preporuke Europske komisije zemljama
članicama u programiranju sredstava
Mehanizma za oporavak i rast, odnose se na financiranje daljnjih mjera dekarbonizacije
industrije i investicija u mjere povećanja energetske efikasnosti, poticanje
mjera kružne ekonomije i bio-ekonomije te poticanje ulaganja u održivu
proizvodnju prehrambenih artikala u skladu sa ciljevima postavljenim u
Strategiji „Od polja do stola“.
Opetovano naglašavamo da je potrebno u
obzir uzeti utjecaj na cjelokupni prehrambeni sektor RH, odnosno posebice na
podsektore koji su u proteklom razdoblju bili neopravdano izostavljeni iz
korištenja EU fondova, s obzirom da nisu prihvatljivi korisnici mjera ruralnog
razvoja (industrija pekarskih proizvoda, kanditori, proizvodnja sladoleda i
zamrznutih slastica, industrija pića, i dr.).
Potrebno je jasno „demarkirati“ mjere energetske učinkovitosti i
ulaganja u proizvodnju (preradu) dijela
prehrambenog sektora koji je prihvatljiv
korisnik potpora ruralnog razvoja (proizvodnja poljoprivrednih proizvoda iz Priloga
1 Ugovora) i dijela prehrambene
industrije koja je isključena iz mjera Zajedničke poljoprivredne politike.
Također, NPOO ne adresira problem
kružnog gospodarstva u dijelu poticanja mjera kružnih poslovnih modela u
preradi hrane (kao dijela obuhvatne reforme o održivosti
poljoprivredno-prehrambenog sustava inicirane od strane EU) niti potrebu da se
adresiraju problemi pakiranja (hrane) koji bi se nadogradili na mjere kružne
ekonomije.
Europski semestar 2020 ukazuje na
nedostatnu produktivnost rada u
Hrvatskoj, te daje podatak kako „prerađivačka djelatnost“ lošija od svih
ostalih sektora Republike Hrvatske. Sukladno posljednjim podacima Europske
komisije, produktivnost hrvatske prehrambene industrije je na razini 51%
prosjeka EU-a. Također, dokumentom se navodi ispodprosječna integracija
digitalnih tehnologija u odnosu na EU, te sporost uvođenja istih u privatnom
sektoru. Mjere digitalizacije poslovanja - poslovnih i proizvodnih procesa
imperativ su za smanjenje troškova proizvodnje i jačanje globalne
konkurentnosti hrvatskih poduzeća.
U NPOO navedeno je da „Zbog posljedica krize, hrvatsko je
gospodarstvo zabilježilo pad aktivnosti od 8,4% u 2020. godini te da je u
dugoročnom razdoblju potrebno je usmjeriti aktivnosti na jačanje konkurentnosti
i inovativnost gospodarstva.“ Predviđeno je da reforme i ulaganja iz NPOO-a
omoguće zelenu i digitalnu tranziciju te razvojni iskorak utemeljen na
inovacijama, novim tehnologijama i internacionalizaciji poslovanja u
gospodarstvu.
Predstavljeni Nacionalni program oporavka
i otpornosti ne adresira gore navedene prioritete i ne naznačuje jasno
korisnike predloženih mjera, kao ni oblike potpore kako bi se bezrezervno moglo
utvrditi da se radi „o jačanju konkurentnosti hrvatskog gospodarstva“ . U
navedenom dokumentu nisu iskazani jasni i nedvojbeni napori da se u industriji
(privatnom sektoru) osiguraju programi za čistu energiju i druga rješenja za
energetsku učinkovitost, poticaji za mjere kružne ekonomije ni aktivnosti
digitalizacije čiji korisnici bi bili privatne kompanije, kao ni povezani
indikatori iz kojih bi bilo moguće jednoznačno valorizirati potporu Mehanizma
za oporavak i rast privatnom (gospodarskom) sektoru RH.
S obzirom na to da u objavljenom
dokumentu NPOO nema definirane alokacije sredstava i detaljno raspisanih
investicija (uvjeta natječaja) iz perspektive turističkog sektora možemo
istaknuti:
1. Podržavamo
da je turizam izdvojen kao zasebna podkomponenta kao najpogođeniji
sektor uslijed pandemije COVID-19
2. Jedan od
ključnih problema u jačanju konkurentnosti turizma Republike Hrvatske je
nepovoljna smještajna struktura (samo 11% ukupnih smještajnih kapaciteta se
odnosi na hotelski smještaj). Potrebno je uložiti značajna sredstva u obnovu i
izgradnju hotelskih kapaciteta što zahtjeva pojačane investicije privatnog
sektora. Iz tog razloga nužno je da se minimalno dvije trećine (2/3) ukupno
planiranih sredstava za sektor turizma namijeni privatnom sektoru, neovisno o
tome da li se radi o velikim ili malim poduzetnicima.
3. Bespovratna sredstva (granotve) predviđena za sektor
turizma koji će biti raspoloživi poslodavcima u turizmu namijeniti
za: a) gradnju i/ili rekonstrukciju smještajnih kapaciteta,
prvenstveno hotela, te b) turističku infrastrukturu
4. Omogućiti
da se ostali projekti u turizmu kandidiraju preko horizontalnih mjera,
odnosno da se projektima turističkih
tvrtki koji imaju značajnu komponentu zelenog i digitalnog za što će biti osigurano najviše
sredstava, omogući prijavljivanje u sklopu horizontalno raspoloživih sredstava
i budućih natječaja.
2.
KOMPONENTA: JAVNA UPRAVA,
PRAVOSUĐE I DRŽAVNA IMOVINA
U načelu, puno je predloženih reformi,
od kojih za neke uopće nije jasno što točno reformiraju niti kako bi mogle
pridonijeti ostvarivanju ciljeva navedenih u samom Sažetku nacrta Plana.
Primjerice, nikako nije jasno kako će reforma „Razvoj otpornog kulturnog i
kreativnog sektora“ s pratećom investicijom „Razvoj otpornog kulturnog i
kreativnog sektora“ doprinijeti ostvarenju ciljeva u okviru podkomponente 1.1
„Jačanje konkurentnosti i zelena tranzicija gospodarstva“, odnosno 1.1.1
„Jačanje otpornosti i zelena tranzicija gospodarstva“. S druge strane, za neke
od predloženih reformi nisu predložene i prateće investicije pa tako,
primjerice, nije jasno, kako se planira postići „Jačanje ljudskih kapaciteta za
praćenje korporativnog upravljanja u državnim poduzećima“ u okviru
podkomponente 2.4 „Unaprjeđenje upravljanja državnom imovinom“.
U dijelu „Provedba“ kod svake od
(pod)komponenti vidljiva je (i) neujednačenost u provedbi između
komponenti/ciljeva/reformi/investicija ali i (ii) isprepletenost u provedbi između
komponenti/ciljeva/reformi/investicija. Primjerice, reforma „Modernizacija i
daljnji razvoj državne informacijske infrastrukture kao osnove za sigurnu i
financijski učinkovitu interakciju tijela javne uprave“ u okviru podkomponente
2.3 „Digitalna tranzicija društva i gospodarstva“ se isprepliće s mnogim drugim
predloženim reformama/investicijama, kao što su npr. reforma zdravstva ili
pravosuđa. Nadalje, u mnogim dijelovima reforme koje bi trebale ojačati
investicijski i gospodarski potencijal podrazumijevaju gotovo isključivo
investicije u javnom sektoru, što svakako nije u skladu niti sa Specifičnim
preporukama za zemlje članice, kao ni s drugim strateškim dokumentima.
S druge strane, reforme unutar
NPOO-a iz perspektive HUP-a trebaju prije svega Hrvatsku učiniti mjestom
poželjnim za poslovanje. Osim toga, reforme koje će se poduzeti u narednom
razdoblju moraju biti jasne, s precizno definiranim ishodima te
provedive u razmjerno ograničenom vremenskom roku. Vrlo je važno i
uspostaviti pravu ravnotežu između ulaganja i reformi. Slijedom toga,
HUP smatra da su sljedeće reforme nužne za poboljšanje poslovnog okruženja u
Hrvatskoj te da ih treba provesti, odnosno podržati, kroz NPOO u narednih pet
godina:
1. Značajno smanjenje administrativnog opterećenja i parafiskalnih
nameta
2. Značajno poboljšanje investicijskog okruženja kako
bi se ostvarili ciljevi održivog razvoja i zelena tranzicija
3. Fleksibilizacija Zakona o radu
4. Reforma poreznog sustava uz značajno smanjenje
poreznog opterećenja na rad
5. Reforma obrazovanja s ciljem poboljšanja kvalitete
buduće radne snage I relevantnosti domaćeg tržišta rada
6. Reforma zdravstvenog sustava
7. Poboljšanje učinkovitosti pravosudnog sustava
Od 75 predloženih reformi u Sažetku nacrta NPOO-a,
HUP-ovi prijedlozi potrebnih reformi za jačanje konkurentnosti i otpornosti
hrvatskog gospodarstva sadržani su u njih 23, odnosno 28 ako proširimo
potencijalni obuhvat pojedinih predloženih reformi. To znači da 2/3
predloženih reformskih poteza unutar NPOO-a privatni sektor ne smatra nužnima
za oporavak od koronakrize, kao niti za dugoročno jačanje otpornosti
gospodarstva. Stoga bi HUP načelno mogao podržati 1/3 predloženih reformi
iz Sažetka nacrta Plana, uz možda još jedan dio prijedloga koje HUP nije
izravno predložio, ali bi mogle pomoći oporavku i poboljšanju poslovnog
okruženja u Hrvatskoj te ne bi iziskivale previše sredstava, kao što su,
primjerice, reforme predložene unutar podkomponente 2.4 „Unaprjeđenje
upravljanja državnom imovinom“, 2.6 „Sprječavanje i suzbijanje korupcije“ ili
2.7 „Jačanje fiskalnog okvira“. HUP zapravo podržava dobar dio reformi
unutar komponente 2 „Javna uprava, pravosuđe i državna imovina“ s obzirom da
poticajno investicijsko okruženje svakako podrazumijeva i učinkovitu javnu
upravu kao i neovisan, stabilan i predvidiv pravosudni sustav. Međutim, reforme
u ovom dijelu koje podržava HUP sigurno ne uključuju infrastrukturne projekte i
daljnje gomilanje zaposlenih u javnom sektoru.
Investiciju C2.3. R4-I1 „Provedba
projekata u sastavu Okvirnog nacionalnog programa za razvoj infrastrukture
širokopojasnog pristupa na područjima u kojima ne postoji dostatan komercijalni
interes za ulaganja“ podržavamo uz napomenu da investicijom treba biti
obuhvaćeno svih 50 pripremljenih projekata iz prethodnog razdoblja s alokacijom
od 3,3 milijarde kuna.
Investiciju C2.3. R4-I2 „Izgradnja
pasivne elektroničke komunikacijske infrastrukture“ podržavamo pod uvjetom da
se ista odnosi na investicije u nacionalne 5G koridore u cilju pokrivanja 100%
cesta i željeznica u RH (uz napomenu da pored troška pasivne infrastrukture
treba biti uključen i trošak aktivne opreme i Inteligentnih Transportnih
Sustava) s ukupnom alokacijom od 82,5 milijuna kuna.
U smislu Ulaganja
u mreže državne informacijske infrastrukture, smatramo da uloga komunikacijskog
povezivanja i pružanja infrastrukturnih mrežnih usluga treba biti povjerena
profesionalnim kompanijama koje zapošljavaju velik broj stručnjaka, uredno
plaćaju poreze, doprinose i naknade te posjeduju validne certifikate poslovne
sigurnosti (UVNS). Navedene mreže privatnih kompanija zadovoljavaju više razina
dostupnosti i financijski su prihvatljive krajnjem korisniku odnosno privatna
ulaganja u ljude i infrastrukturu na godišnjoj razini su značajna. U
opciji izgradnje državne mrežne infrastrukture komercijalne operatore,
odnosno privatni sektor, svodi na „nužno zlo“ odnosno troši se javni i EU
novac na izgradnju i uspostavu paralelnih državnih mreža, infrastruktura i
platformi, koje su često same sebi međusobna besmislena i neučinkovita
konkurencija.
Privatnom sektoru
nije prihvatljiva tržišna utakmica gdje je pozicioniranje mrežnih
infrastrukturnih servisa ograničeno isključivo na privatni sektor bez
mogućnosti pružanja tih usluga državnim kompanijama i privatnom sektoru
općenito. Ne postoje opravdani poslovni niti financijski argumenti za ulaganje
u državnu mrežnu infrastrukturu odnosno mrežu paralelnu postojećim mrežama
operatora u RH. Također, nije poznata slična praksa u zemljama EU.
Najveći broj reformi (28) planiran je
u okviru komponente 2 „Javna uprava, pravosuđe i državna imovina“, iako je za
tu komponentu predviđeno tek 10% ukupnih sredstava. Najveći broj pratećih
investicija (16) planiran je u okviru spomenute komponente, podkomponente 2.3
„Digitalna tranzicija društva i gospodarstva“, odnosno reforme „Modernizacija i
daljnji razvoj državne informacijske infrastrukture kao osnove za sigurnu i
financijski učinkovitu interakciju tijela javne uprave“.
3.
KOMPONENTA: OBRAZOVANJE, ZNANOST I ISTRAŽIVANJE
Mišljenja smo da navedene 4
investicije (izgradnja predškolskih ustanova, izgradnja osnovnih škola,
izgradnja domova, digitalna preobrazba visokog obrazovanja (kroz isključivo
infrastrukturna ulaganja)) neće dovesti do ciljeva predviđenih reformom. Naime
s obzirom na to da su sve investicije u ovom poglavlju isključivo vezane uz
fizičku infrastrukturu, veza između reforme obrazovnog sustava i investicija je
nedostatna. Drugim riječima, ne vidi se poveznica između reforme i glavnih
izazova i ciljeva koji se rješavaju u okviru komponente s jedne strane te
investicija s druge strane. Sve to ostavlja dojam neozbiljnosti u formuliranju
ambicioznih ciljeva bez stvarne investicijske potpore (osim investicija u
gradnju novih objekata, koji nisu vidljivo povezani sa ključnim reformama i
ciljevima). Primjerice, mišljenja smo da će se teško ostvariti cilj 4 (Povećan
udio odraslih u cjeloživotnom učenju koji je u Hrvatskoj 3,5% u odnosu na cilj
EU koji je 47%) bilo kojom od četiri predviđene investicije među kojima niti jedna
nije usmjerena na populaciju odraslog stanovništva. Drugo, cilj „povećane
kvalitete relevantnosti strukovnih i studijskih programa koncentriranim
ulaganjem u programe relevantne u odnosu na tržište rada“ također nema potporu
među navedenim investicijama. Ako je za pretpostaviti da će predstavljene
reforme imati različite izvore financiranje te će se koordiniranim ulaganjem
osigurati sinergije, smatramo da je takav pristup potrebno osnažiti navođenjem
komplementarnih izvora financiranja koji će poduprijeti predviđene
reforme. Treće, mišljenja smo da se
izgradnjom studentskih domova teško može ostvariti cilj povećane kvalitete i
relevantnosti visokog obrazovanja. Izgradnja studentskih domova može
doprinijeti povećanju dostupnosti visokog obrazovanja skupinama studenata
slabijeg socioekonomskog statusa, međutim investicije koje bi bile usmjerene na
kvalitetu i relevantnost visokog obrazovanja u ovom su prijedlogu izostale.
Zaključno, za provedbu reforme kako je opisana u dokumentu i koja obuhvaća šire
od unapređenja normativnog okvira, potrebne su investicije, a među predviđenim
investicijama ne vidimo one koje će poduprijeti predloženu reformu u cijelosti.
U ovom podglavlju kompletno je
izostavljeno uvođenje cjelovitih programskih sporazuma, što može biti koristan
reformski iskorak, u veleučilišta i visoke škole. Naime, poglavlje C3.2. bavi
se dijelom reformi financiranja sveučilišta, a veleučilišta i visoke škole
ispuštena su iz oba navedena poglavlja.
Kod cilja C3.2. smatramo važnim
naglasiti da bi se ostvarenje punog potencijala „hrvatskog istraživačkog
sektora te posljedično znanstvena produktivnost učinkovitost i prijenos znanja
(prvi cilj unutar ove komponente) lakše ostvario kada bi se cjelokupni
znanstveno-istraživački potencijal hrvatskoga sustava visokog obrazovanja i
znanosti iskoristio za ostvarenje cilja. Stoga predlažemo u dokumentu izrijekom
navesti da sva ulaganja unutar C3.2.
obuhvaćaju javna i privatna visoka učilišta (učilišta neovisno o vrsti osnivača)
te posebno u sljedećim reformama:
- „C.3.2. R1-I1 Razvoj sustava
programskih sporazuma za financiranje javnih i privatnih sveučilišta i
znanstvenih instituta usmjerenih na inovacije, istraživanje i razvoj
- C.3.2. R1-I2 Jačanje
institucionalnih kapaciteta javnih i privatnih sveučilišta i znanstvenih
instituta za inovacije“
U okviru ove komponente smatramo
nužnim osigurati povećanje razvoja novih proizvoda i usluga iz aktivnosti
istraživanja i razvoja (IRI) gdje je 682 milijuna kuna bespovratnih sredstava
dodijeljeno u prošlom odnosno prvom takvom pozivu. Zbog bržeg i efikasnijeg
povlačenja smatramo kako je potrebno razdvajanje na dva odvojena poziva za malo
i srednje gospodarstvo te velike subjekte, a u cilju olakšavanja dostupnosti
sredstava svim granama industrije. Procjenjujemo da je ukupna vrijednost
pripremljenih projekata koji nisu financirani 450 milijuna EUR. Suglasni smo da se sredstva za novi IRI
eventualno pronađu i na nekoj drugoj stavci unutar NPOO (npr. u dijelu
gospodarstva), ali smatramo kako je provedba ovog programa nužna.
Konačno, u čitavoj komponenti koja se
odnosi na obrazovanje i znanost nedostaje jasno izražena namjera provedbe
ključnih reformi, od rješavanja neučinkovite i skupe rascjepkanosti strukovnih
srednjoškolskih programa, do pretjeranog broja studijskih programa čije se
izvođenje financira u javnom sustavu visokog obrazovanja. Također, ne vidi se
potreba povećanja efikasnosti sustava obrazovanja, trebalo bi dodatno naglasiti
zaokret u financiranju visokih učilišta (s trenutnog pristupa u kojem je
dominantni trošak (plaće) zapravo dio državnog proračuna, prema plaćanju plaća
od strane poslodavca = visokog
učilišta). Dodatno, smanjenje broja učenika pratilo je kroz proteklih
petnaestak godina veliko povećanje broja nastavnika, pa nije vidljivo koja su
sredstva predviđena za eventualno zbrinjavanje viška radnika unutar sustava
obrazovanja.
4.
KOMPONENTA: TRŽIŠTE RADA I SOCIJALNA ZAŠTITA
U dijelu intervencija na tržištu rada, posebno u
mjeri C4.1. R4 Unaprjeđenje
radnog zakonodavstva, potrebno je kao reformske ciljeve navesti pitanje
fleksibilizacije postojećeg zakona o radu te značajno kvalitetnije rješavanje
pitanja bolovanja (što bi posljedično bilo korisno i za sustav zdravstva koji
temeljem pretjerane količine bolovanja koja se razmjerno lako odobravaju, trpi
financijske posljedice), koje u postojećem stanju predstavlja veliko
opterećenje za poduzetnike. Poslodavci su vrlo iznenađeni činjenicom da se
termin „fleksibilizacija“ tržišta rada niti ne spominje u tekstu NPOO, a to
pitanje, zajedno sa pitanjem bolovanja, predstavlja temeljno strateško pitanje
na strani poslodavaca.
U dijelu obrazovanja zaposlenih potrebno je
osigurati uvjerljiv sustav osiguravanja kvalitete koji neće narušiti povjerenje
javnosti u kvalitetu provedenih programa obrazovanja. Ovo posebno napominjemo
radi ranijih ideja da se kroz vaučere financiraju i kratke obrazovne forme koje
potencijalno nemaju nikakvo osiguravanje kvalitete.
U komponenti tržišta rada i socijalne skrbi, mjeri C4.3. predlažemo dodati:
· Uspostava sustava vaučera za
korisnike socijalne skrbi – vaučerom se u fokus stavlja korisnik a ne pružatelj socijalne usluge
kako bi se zadovoljio opći cilj „Unaprjeđenje sustava socijalne skrbi
smanjenjem rizika od siromaštva i socijalne isključenosti i razvojem i dostupnošću
socijalnih usluga za posebno osjetljive skupine te provođenjem mjera
zapošljavanja i poticanjem cjeloživotnog učenja radi prilagodbe potrebama
tržišta rada.
Očekivani rezultati
· Izgrađeni centri za starije osobe
koji će pružati usluge starijoj populaciji.
· Proveden sustav za metodologiju za
izračun cijena socijalnih usluga i informatički povezani centri za socijalnu
skrb s pružateljima usluga.
Prepoznavanje demografskog starenja stanovništva kao socijalnog rizika
treba ići u smjeru holističkog pristupa u planiranju i pružanju socijalnih usluga
za starije osobe. Nepotpuna decentralizacija u pružanju skrbi za starije osobe
praćena privatizacijom i pluralizacijom pružatelja i oblika skrbi dovela je do
socijalne nejednakosti u dostupnosti ustanova socijalne skrbi koja značajno
ovisi o mjestu stanovanja i socioekonomskom statusu osobe starije životne dobi
i njene obitelji.
Starije osobe u Hrvatskoj jesu heterogena skupina stanovništva te
centralizirani planovi stvarani „od gore“ bez uzimanja u obzir potreba starijih
osoba i lokalnih specifičnosti uz favoriziranje izmjene zakonodavstva i
politike u skrbi za starije nemaju smisla. Osim što Zakonom o socijalnoj skrbi
centar za starije osobe nije prepoznat, u multidisciplinarnom pristupu spajanja
socijalne i zdravstvene zaštite za cjelovitu skrb o starijima, treba uzeti u
obzir različitosti u zakonskom reguliranju, financiranju i provedbi ta dva
sustava zaštite što može otežati dugoročnu provedbu i održivost projekta.
Prije svega je potrebno kvalitetno utvrditi sadašnje potrebe starijih osoba
te nove socijalne usluge; poput i ove, kreirati u odnosu na lokalnu zajednicu i
specifične potrebe starijih osoba uz djelovanje različitih pružatelja usluga te
uključiti i druge usluge koje su dostupne svim građanima s naglaskom na
kvalitetu usluge i individualne potrebe budućih korisnika.
Istodobno se vodi proces institucionalizacije i deinstitucionalizacije; što dovodi u pitanje mogućnosti
financiranja paralelnog sustava koji neće biti održiv s povećanjem
institucionalnih kapaciteta (u vlasništvu države) i financiranjem novih usluga.
Važno je da promjene u cijenama budu jasno obrazložene te da korisnik bude
svjestan što i koliko plaća jer u realnosti korisnici teško mogu donijeti
realnu prosudbu o kvaliteti usluge, a zbog važnosti kontinuiranosti skrbi teško
da će mijenjati pružatelja usluga. Osim transparentnosti cijena smještaja,
treba povećati i transparentnost podataka glede slobodnih mjesta i trenutno
zainteresiranih. Jasno razraditi kriterije za prijem u dom. U konačnici je cilj
da smještaj u državnim domovima dobiju oni najpotrebitiji za dugotrajnom skrbi
gdje država plaća cijenu za one koji su najviše financijski ugroženi.
Neobrađena područja u komponenti C4.3. unaprjeđenja sustava socijalne
skrbi:
· Pridonijet će povećanju socijalnih
naknada i poboljšanju njihova učinka na smanjenje rizika od siromaštva i
socijalne isključenosti, podizanju socijalne sigurnosti obitelji s djecom,
smanjenju rizika od siromaštva i socijalne isključenosti.
· Povećanje osnovice na temelju koje se
donosi ZMN.
Za siromaštvo, osim povećanja osnovice za ZMN nije ništa konkretnije
navedeno; a završeno je razdoblje nacionalnih strategija borbe protiv
siromaštva i socijalne isključenosti te strategije za prava djece u kojoj se
referira na djecu koja žive u siromaštvu kao posebno osjetljivoj skupini iz
kojih nisu proizašle kvalitetne analize provedenih mjera, kao ni evaluacija
strategija, a trebaju služiti kao podloga za donošenje strateških odluka i
kreiranje politike.
Uz to, nisu jasno navedene ranjive skupine, a prepoznate su u većem riziku
od siromaštva već ranije iz određenih statističkih pokazatelja i istraživačkih
radova - djeca i mladi, starije osobe i umirovljenici, nezaposlene osobe te
osobe s invaliditetom. Uz informatičku povezanost lokalne i nacionalne razine
socijalne skrbi potrebno je i međusobnom povezivanju svih pružatelja usluga i
naknada.
Osim toga, osiguranje kvalitetnih usluga treba početi od najmlađe dobi s
ciljem sprječavanja nastanka novih kategorija siromašnih osoba.
A nastavno na kvalitetu usluga, u nadležnosti ministarstva jesu službe za
utvrđivanje zakonitosti postupanja koje su se pokazale nedostatnim za sustavno
ocjenjivanje kvalitete pružatelja socijalnih usluga što bi trebalo voditi misao
o osnivanju nezavisnog tijela koje bi to redovito (redovitije) radilo.
5.
KOMPONENTA: ZDRAVSTVO
Reforma
zdravstva u RH neupitno bi morala imati visok prioritet i zahtjeva sveobuhvatan
pristup. Iako je oporavak i otpornost zdravstvenog sustava jedna od ključnih
okosnica Mehanizma za oporavak i otpornost, u predstavljenom dokumentu kao i u
dodijeljenoj alokaciji, zastupljena je usputno. Ono što je navedeno u
dokumentu, za zdravstvo i socijalnu skrb sve već „viđeno“ i više godina
predlagano kao reforme a nikada nije provedeno. Sva područja komponente Zdravstvo
odnose se isključivo na javni sektor. COVID kriza, koja sada u RH bilježi treći
val i sve dalje pomiče već godinama problematične duge liste čekanja na
specijalističke preglede i neophodne operativne zahvate, najbolje je pokazala
da kada trebamo zdravstvenu skrb jednako su nam važni svi kapaciteti – potpuno
neovisno o vlasništvu. Zaključno, ako govorimo o povećanju otpornosti
zdravstvenog sustava, u ovom dokumentu bi neophodno morali adresirati ulaganja
neovisno o vlasništvu a modelima javno-privatnog partnerstva mogla bi se osigurati
dostupnost krajnjim korisnicima.
Ističemo kako nigdje u dokumentu ne vidimo spomena
o profesionalnom upravljanju sustavom i odgovornosti. Navedeno je tek: “Kako bi
se očuvala dosadašnja postignuća i riješili preostali problemi u pružanju
usluga zdravstvene zaštite u javnom zdravstvu, ključno je jačanje uloge
upravljanja.”
Područje zdravstvene skrbi koje ostaje i dalje nepokriveno je ono
koje se odnosi na pacijente, po završetku bolničkog liječenja, po otpustu iz
bolnice. Pacijenti koji nisu dovoljno samostalni za povratak kući, nisu za
trajni smještaj u neku od ustanova socijalne skrbi, nego su u potrebi za
zdravstvenom skrbi - smještaj u zdravstvenu ustanovu u kojoj bi uz
rehabilitaciju mogli postići određeni stupanj samostalnosti za povratak u svoj
dom.
„Reformom će se poboljšati integracija preventivne, kronične i
dugotrajne skrbi i time osigurati veća dostupnost zdravstvene zaštite socijalno
najugroženijem stanovništvu.“ - kada
se govori o dostupnosti zdravstvene zaštite za socijalno ugrožene kategorije
stanovništva potrebno je uključiti zdravstvenu njegu u kući, liječnike primarne
zdravstvene zaštite neovisno jesu li „privatne ordinacije“ ili zaposlenici
domova zdravlja.
Očekivani rezultati
· „„Poboljšana kvaliteta i
dostupnost primarne zdravstvene zaštite, posebice na ruralnim i depriviranim
područjima.“ – potrebno je planirati i jačanje kapaciteta zdravstvene njege u
kući, osobito na ruralnim i depriviranim područjima. Sada bolesnici
nemaju istu zdravstvenu skrb na depriviranim područjima, a zdravstvena njega u
kući kao produžena ruka bolničkog liječenja pomaže pacijentu da se oporavi u
kućnom okruženju. Ustanove za
zdravstvenu njegu u kući, svojim korisnicima pružaju kontinuiranu i integriranu
skrb bilo kroz prevencije komplikacija kod kroničnih bolesti, poboljšavanje ili
očuvanja kvalitete života kroz nastavak njege nakon otpusta iz bolnice,
provođenje njege u recidivu bolesti ili njege u terminalnim stanjima kroz palijativnu
ili hospicijsku skrb. Pružanje usluga zdravstvene njege u kući ima niz
prednosti: ne prekida se proces skrbi, njega se obavlja u poznatom, vlastitom
okruženju, povećava se osjećaj sigurnosti i zadovoljstva korisnika usluga, u
zdravstvenoj njezi sudjeluju i članovi obitelji, a pristup je holistički i
individualan. Razvoj mreža zdravstvenih ustanova trebao bi pratiti aktualne
zdravstvene potrebe stanovništva osobito regionalne.
Investicija „C 5.1. R1-I1“ - U Hrvatskoj
postoji jako dobra mreža javnih ljekarni, kroz koju se osigurava optimalna
opskrbljenost stanovništva lijekovima. Važno je to odliku hrvatskog
zdravstvenog sustava maksimalno sačuvati. Zainteresirani smo saznati više o
ideji koja stoji iza ove točke kako ne bi došlo do rješenja koje bi bilo štetno
i za ukupnu kvalitetu zdravstvenog sustava i za ljekarništvo.
6.
INICIJATIVA: OBNOVA ZGRADA
Građevinski
sektor označen je kao „ekosustav“ tijekom rasprava o Planu oporavka EU nakon
COVID-19. Isto vrijedi i za energetski intenzivne sektore (EII). Od država
članica zatraženo je da sastave nacionalne planove oporavka koji će se
financirati iz EU-ovog plana oporavka EU sljedeće generacije.
Sredstva alocirana
za Inicijativu – obnove zgrada su značajna, no još uvijek nedovoljna da
dostignemo hrvatske ciljeve dekarbonizacije iz Dugoročne strategije obnova
zgrada do 2050. godine. Iz tog razloga moramo osigurati i druge izvore
financiranja. ESCO model koji mobilizira i privatni kapital bio je
ranije iznimno uspješan i prema njemu je obnovljeno gotovo 70
zgrada javnog sektora u Hrvatskoj. No tada su se takvi projekti
sufinancirali iz nacionalnih fondova. Da bi se takvi projekti sada mogli
sufinancirati iz EU fondova potrebno je prilagoditi čitav niz zakonskih
odredbi i iznaći novo rješenje. Vlada RH može u tom smislu
zatražiti pomoć odnosno tehničku podršku od DG-REFORM-a. Ova savjetodavna
usluga bi za Hrvatsku bila potpuno besplatna jer je Europska komisija za
ovaj instrument izdvojila gotovo milijardu eura.
Tražimo
da Hrvatska Vlada podrži građevinski sektor (kao dio EII-a) tako što će:
1. dati važno mjesto građevinskom sektoru u
nacionalnom planu oporavka, ne samo zbog potrebe za ozelenjivanjem izgrađenog
okoliša, uključujući infrastrukturu, već i zbog toga što građevinski sektor
može pokrenuti gospodarstvo i pružiti radna mjesta i prosperitet lokalnim
zajednicama širom Hrvatske;
2. financirati investicije koje vode do ugljične
neutralnosti duž lanca vrijednosti do 2050. godine putem EU-a i nacionalnih
instrumenata financiranja;
3. osiguranje mjera za potporu povećanim
investicijama (troškovi električne energije) povezani s dekarbonizacijom
(neizravna kompenzacija);
4. pružanje dugoročne sigurnosti za investicije i
globalno jednakih uvjeta održavanjem postojećih instrumenata za istjecanje
ugljika (EU ETS i besplatne emisijske jedinice) i podržavanjem poštenog
dizajna za Mehanizam za graničnu prilagodbu emisija ugljika.