Po tom principu djeluje HZZO, upišu u ugovor broj pregleda i cijenu, a tipotpiši ili ne. Pregovora nema - opisuje Knežević njihovu poziciju u hrvatskom zdravstvenom sustavu. Iako privatne zdravstvene ustanove zapošljavaju svakog desetog liječnika, imaju 17 posto ukupne dijagnostičke opreme u zemlji, a u zdravstvenu opremu i usluge investiraju od 50 do 80 milijuna kuna ili 13 posto godišnjih državnih ulaganja u zdravstvo, na njih država ne računa kao na potencijalne partnere u pružanju zdravstvenih usluga, već ih se doživljava kao strano tijelo. Tako bar tvrde predstavnici privatnih poliklinika i bolnica, koji su prije četiri godine ostali bez »ozbiljnih« ugovora s HZZO-om pa danas svaka tri mjeseca čekaju hoće li ih državni osiguravatelj opet angažirati, ili ne. Isto od 2013. godine Neovisno o smjenama zdravstvene administracije, politika prema privatnom zdravstvenom sektoru nije se mijenjala od 2013. godine, kad je reducirano ugovaranje usluga s privatnim poliklinikama i bolnicama. Tada su bez ugovora s HZZO-om ostali mnogi privatnici, koji do danas usluge pružaju samo na tržištu, a ne i preko uputnica HZZOa. Medu njima su Specijalna bolnica za ortopediju »Dr. Nemec« i Specijalna bolnica za ortopediju Akromion, u kojoj su ugovori s HZZOom do 2013. iznosili trećinu godišnjih prihoda. Obje bolnice i nakon toga uspješno posluju, ali pacijenti imaju pristup njihovim uslugama jedino uz plaćanje pune cijene operacija, što za ugradnju umjetnog kuka, na primjer, iznosi najmanje 36.000 kuna. Specijalističke usluge preko uputnice HZZO-a trenutno pružaju privatne bolnice Arithera, Sv. Katarina i AKSIS, a jedino je Specijalna bolnica za kardiovaskularne bolesti »Magdalena«, uz još nekolicinu bolnica za kronične pacijente, još 90-ih godina zahvaljujući dobrom političkom zaleđu uvrštena u mrežu bolnica, što joj danas osigurava stabilan i siguran status i redovite prihode iz zdravstvenog budžeta. Prošle godine je na ugovorene djelatnosti u spomenutim ustanovama, kažu u HZZOu, utrošeno 112 milijuna kuna. U zlatno doba suradnje s privatnim sektorom, privatne su ustanove preko HZZO-a uprihodovale i do 500 milijuna kuna godišnje, a financijski najteži partner bila je SB Magdalena, kojoj su pacijenti s uputnicom donosili oko 100 milijuna kuna. Kredit za kuk Ravnatelj i jedan od osnivača Akromiona, Nikola Čičak, bio bi spreman staviti većinu kapaciteta na raspolaganje državi, ali ne uz nepovoljne uvjete, kakve zna ponuditi HZZO. Ortopedska bolnica gdje se godišnje obavi oko tisuću operacija, do 2013. godine ugovarala je s HZZO-om četvrtinu cijene operacije, a ostatak su doplaćivali pacijenti koji su tu dobivali skuplje proteze. Među njima je bio i Ivo Josipović, koji se u vrijeme predsjedničkog mandata odlučio na operaciju koljena u toj bolnici. Da je ovaj model pacijentima odgovarao, govori podatak da je 2013., kad je Akromion ostao bez ugovora s HZZOom, na listi čekanja ostalo 600 pacijenata, upisanih za operacije za iduće dvije godine. Danas im, kažu, dolaze umirovljenici spremni dići i kredit za umjetni kuk, jer ne mogu čekati dvije godine na operaciju u javnoj bolnici. - U privatnim ortopedskim bolnicama u Hrvatskoj obavi se 2.500 operacija godišnje, a država prstom nije maknula da nam pomogne. Dok sam radio na Salati, dolazili su mi pacijenti koji nisu mogli dočekati kuk, a sad mi dolaze oni koji ga ne mogu platiti - ilustrira Čičak, koji je prije osnivanja Akromiona bio jedan od vodećih kirurga Klinike za ortopediju KBC-a Zagreb. Riječki Medico, koji je status bolnice dobio nedavno, nema ugovor s HZZOom, ali ga priželjkuje. Ravnateljica Nevenka Kovač procjenjuje da bi ugovorenih pet do 10 posto ukupnog poslovanja za njih bUo optimalno. Permanentni led Kod dijagnostičkih pretraga situacija je nešto drukčija, jer HZZO s privatnim poliklinikama redovito ugovara određeni broj postupaka, uglavnom manji od potreba pacijenata. Tako tromjesečni ugovori realno traju upola kraće, jer ugovorene pretrage privatnici obave u mjesec i pol dana. Nakon tog roka »državne« pacijente više ne naručuju, jer nemaju jamstva da će im HZZO produžiti ugovor. Knežević tako u svojoj poliklinici Vita u Šibeniku ima ugovorene preglede magnetskom rezonancom. Ugovor ističe 31. ožujka, no liste čekanja bile su im popunjene još 15. veljače i više ne upisuju pacijente s uputnicom. - Na permanentnom smo ledu - kaže Knežević. Lani natječaja HZZO-a uopće nije bilo, ugovori su im se, kaže, produljivali na tri mjeseca, ovisno o potrebama koje je procijenio HZZO. Na isti se problem žale i u Poliklinici Medikol, gdje su 600-tinjak MR-a preko crvene uputnice »podijelili« već u siječnju, a ugovorenih 350 PET/CT-a potrošili su u prvoj polovini veljače. Ugovoreni broj PETICI postupaka, nakon kupnje državnog PET/CT-a na Rebru, smanjen im je za više od 50 posto, odnosno sa 11.400 postupaka u 2012. na 5.240 u 2016. godini. U Medikolu su izračunali da je trošak HZZO-a za skupe lijekove u zadnjih šest godina povećan za 135 posto, dok je ukupni broj dijagnostičkih postupaka, u javnom i privatnom sektoru, smanjen za oko šest posto. Posebno kad je riječ o PET/CT-u, država, kažu, ne bi smjela štedjeti na pretragama, jer je PET/CT kod ontoloških bolesnika ključan za pravodobni odabir najbolje terapije. Dok se u Hrvatskoj na milijun stanovnika obavi manje od 2.500 PET/CT pretraga godišnje, a taj broj kontinuirano pada, u zemljama regije stanje je bitno drukčije - u prosjeku se na milijun stanovnika obavi 7.500 PET/CT pregleda godišnje, a broj takvih pregleda iz godine u godinu raste u dvoznamenkastim postocima. Iako je pravodobno otkrivanje raka jedan od ključnih elemenata preživljavanja, u Medikolu tvrde da je visoka smrtnost od karcinoma u Hrvatskoj u odnosu na Europu dijelom posljedica štednje na pretragama koje omogućavaju optimalno fiječenje ontoloških bolesnika. Neodrživo stanje Iako većina njih zapravo posluje dobro, privatnici u zdravstvu tvrde da je stanje neodrživo, te da će - ako ne dobiju otvoreniji »ulaz« u javni sektor - biti prisiljeni prodati se strancima. Strani investitori ozbiljno su zainteresirani za investiranje u privatne poliklinike i bolnice, navodi Knežević. Neki od njih htjeli bi otvarati lance poliklinika. Slovaci, na primjer, smatraju da bi im kupnja hrvatskih zdravstvenih kapaciteta bila dobar potez ako nam se dogodi slovački scenarij. - U Slovačkoj je došlo do kolapsa zdravstvenog sustava, pa su vlasti provele reorganizaciju, i javne bolnice, bez promjene vlasništva, prepustili privatnim menadžerima na upravljanje. Zahvaljujući tom potezu, smanjili su troškove i povećali efikasnost. Slovaci sada pokušavaju hvatati startne pozicije za ulazak u hrvatsko zdravstvo - navodi Knežević. Akvizicija jedne mađarske tvrtke, koja je našla poslovni interes u hrvatskom zdravstvu, upravo je pred zaključenjem. U studenom su se predstavnici privatnih ustanova u zdravstvu sastali s ministrom Kujundžićem, dobili obećanje da će novi natječaj biti raspisan krajem siječnja, ali do danas se nije dogodilo ništa. Tražili su i povratak trogodišnjih ugovora, da bi mogli planirati poslovanje, zanavljati opremu, te pristup EU fondovima, koji im je trenutačno zatvoren. Onima koji ne mogu živjeti samo od privatnih pacijenata izlaz je, kažu, ili se udruživati, ili prodati. - Nismo osjetili dobru volju resornog ministarstva. I mi želimo red u privatnom sektoru. Privatne zdravstvene ustanove danas moraju imati stalno zaposlene liječnike i radiologe, a trgovačka društva nikoga. Tako nezaposleni muž kojem je žena liječnica otvori tvrtku, a ona onda kanalizira pacijente u privatnu ordinaciju - ilustrira Knežević. Potreba pacijenata Privatne ustanove danas pružaju samo 1,8 posto usluga u javnom zdravstvenom sektoru. Za njih je to dovoljan argument svima koji mašu prijetećom privatizacijom zdravstva. O tome, kažu, nema ni govora jer u Hrvatskoj nema tko privatizirati zdravstvo. Između njihove želje za privlačenjem sigurnih pacijenata i interesa države treba svakako naći pravi balans. S jedne strane, nije na odmet imati u pričuvi privatni sektor koji može amortizirati rupe u javnom zdravstvu, ali to, s druge strane, ne smije ići nauštrb ulaganja i podizanja dostupnosti i kvalitete usluga javnog zdravstva. - Ako postoji potreba za postupcima koji nisu dostupni u javnom zdravstvu, ne vidim razlog da naši pacijenti odlaze u inozemstvo, a ne u naše privatne klinike koje to rade - komentira Ivica Belina, predsjednik Koalicije udruga u zdravstvu (KUZ). »Treba vidjeti koje su realne potrebe pacijenata, jer je puno suvišnih pregleda koji se propisuju. Nemamo pravu sliku, jer se pacijenti preusmjeravaju u velike centre, a to nepotrebno produžuje liste čekanja«, veli Belina. Članak je u potpunosti preuzet iz novina Novi List, datum objave 13.3.2017. Autorica teksta je: Ljerka Bratonja Martinović