HUP-Udruga novinskih izdavača: Tražimo hitne zakonske promjene

Smatramo kako učestalost ovakvih presuda - o kojima se gotovo svakodnevno može čitati u sredstvima javnog priopćavanja - kao i neujednačenost pravnih standarda na kojima se temelje, s jedne strane predstavljaju ozbiljnu prijetnju ustavnim kategorijama slobode izražavanja i medijskih sloboda, a s druge strane kao generator opće pravne nesigurnosti prijete stabilnom poslovanju novinskih izdavača umanjujući tako i njihovu poduzetničku slobodu, još jednu ustavom definiranu vrijednost.

HUP-Udruga novinskih izdavača stoga poziva nadležne državne institucije, resorna ministarstva i Vladu Republike Hrvatske da u što kraćem roku pristupe uvođenju potrebnih zakonskih i drugih potrebnih promjena koje bi stvorile jasna i predvidljiva pravila na području nakladničke odgovornosti, implementirajući pritom stajalište izražena u relevantnim presudama Europskog suda za ljudska prava i ostalih relevantnih međunarodnih tijela.

Medijske slobode, kao temelj funkcionalne demokracije, nisu neograničene te stoga zahtijevaju institucionalne mehanizme kontrole.

Ipak, ti mehanizmi moraju se temeljiti na transparentnim kriterijima koji će kroz djelovanje pravosudnog sustava biti provedeni u konzistentnu sudsku praksu. Ono što se proteklih mjeseci događa u Hrvatskoj upravo je suprotno, a cijeli niz presuda koje su donesene temeljem arbitrarnog tumačenja važećih propisa znatno šire dosadašnju sudsku praksu po pitanju djela protiv časti, i što se tiče opisa inkriminacije, i što se tiče tereta dokazivanja, i što se tiče prakse sankcioniranja.

Tako je primjerice, tek prije nekoliko dana jedan hrvatski satirični portal osuđen zbog satiričnog teksta, pri čemu je sud iznio stav kako se faktografski netočni navodi ne mogu smatrati satirom. Šira primjena takvog standarda u budućnosti bi svaki objavljeni satirični tekst učinila utuživim. Nadalje, zabilježen je slučaj u kojem je tužitelju pravomoćno dosuđena visoka odšteta zbog duševnih boli izazvanog navodima iz autoriziranog intervjua u kojem ga se uopće poimence ne spominje. Jedan hrvatski  portal, pak, osuđen je zbog izvještaja i prenošenja izjava s javno održanog prosvjednog skupa. Poseban problem su i visine dosuđenih odšteta. Iako odredbe Zakona o obveznim odnosima jasno nalaže da sud pri odlučivanju o visini naknade mora voditi računa o jačini i trajanju duševnih boli, te cilju radi kojega se određuje naknada, u praksi se dosuđuju iznimno visoki iznosi odšteta, a zahtjevi za naknadu multipliciraju protiv više medija zbog iste "duševne boli". Ima cijeli niz presuda gdje naknade iznose i više stotina kuna po slovnom znaku objavljenog teksta. U najnotornijem slučaju vođenom protiv jednog lokalnog medija, sud je dodijelio odštetu od 40.000 kuna zbog spornog naslova od samo pet riječi.

Na koncu, ne smije se zanemariti ni profil tužitelja. Iako zapadni pravni standardi već desetljećima postavljaju šire granice prihvatljive javne kritike dužnosnika i osoba na javnim funkcijama, u Hrvatskoj upravo raste broj predmeta u kojima su tužitelji visokopozicionirani članovi političke ili pravosudne nomenklature. Takva praksa nužno djeluje kao forma institucionalne cenzure, ali i budi sumnje u sukob interesa. Pritom su suci dovedeni u situaciju da moraju presuđivati u predmetima gdje su tužitelji osobe koje izravno ili neizravno odlučuju o njihovim daljnjim unapređenjima, što dodatno umanjuje javni dojam neovisnosti pravosuđa.