Smanjenje javne potrošnje je majka svih promjena i unutarnjih prilagodbi. Ozbiljno hvatanje s ovim važnim zadatkom bi dovelo do nekoliko suštinskih promjena: korekcije u poreznom sustavu koje bi smanjile pritisak na plaće naših zaposlenika te bi se uz sadašnju razinu prosječnih bruto plaća primanja naših radnika povećala na prihvatljivu razinu. Strateški cilj smanjenja javne potrošnje dovelo bi i do neophodnog restrukturiranja javnih poduzeća (povećanje njihove efikasnosti uz smanjenje troškova poslovanja što onda smanjuje pritisak i na cijenu njihovih usluga prema građanima i poduzećima). Osim toga, nema ozbiljnog smanjenja javne potrošnje niti bez promjena u teritorijalnom ustroju zemlje i decentralizaciji (576 gradova, općina, županija dovodi do usitnjenosti koja umanjuje učinkovitost a povećava potencijale za proizvodnju privilegirane kaste). Smanjenje broja teritorijalnih jedinica dovest će i do smanjenja pritiska na neporezne namete čiji su važan generator upravo jedinice lokalne samouprave. Drugo veliko područje koje nominiram za promjene i raspravu umjesto ovih kojima smo svjedoci jesu duboke promjene u pravosuđu. Sve aktualne analize (broj sudaca na 100.000 stanovnika; broj predmeta po jednom sucu, trajanje procesa; percepcija korupcije; neujednačenost sudske prakse ...) pokazuju ozbiljnost problema pravosuđa. Ako bismo ovoj pravosudnoj temi dodali i normativnu produkciju (broj zakona) i nestalnost zakonskih rješenja (česte promjene) onda je sasvim jasna pravosudna slika zemlje. Važno područje promjena jesu i one koje se tiču obrazovanja, ali koje uključuju i bitnu promjenu koje idu u smjeru inovativnosti. U ovom stoljeću samo ona društva i države koji će biti inovativni imaju izgleda uspjeti. Zato je poticanje inovativnosti kroz moderniji sustav obrazovanja važno područje moderne suverenosti. Četvrtu skupinu tema čine javni servisi u najširem smislu: zdravstvo, mirovinski sustav, sustav socijalne skrbi koji će vrlo teško izdržati izazove narednih godina bez sustavnog restrukturiranja i povećanja efikasnosti. Posljednje područje, ali ne i najmanje važno, koje žeđa za promjenama jesu one na tržištu rada, odnosno zakonodavna rješenja kojima bi se olakšalo i pojednostavilo procedure zapošljavanja radnika. U uvjetima pomanjkanja radne snage, čemu smo svjedoci, zadržavanje sadašnjih rigoroznih zakonskih rješenja i procedura su za gospodarstvo, pa tako i državu kontraproduktivni. Zato će promjene u ovom području biti nužne ako želimo zadržavanje koraka sa ostalima. Sadašnji rast kojeg pratimo u posljednjih dvije godine a koji se kreće između 2 i 3 posto će biti teško preskočiti bez povećanja zapošljavanja i istovremenog smanjenja javne potrošnje (koja će dovesti do povećanja primanja naših radnika). A za snažniji rast koji nam je kao državi i društvu potreban treba nam hrabrosti i mudrosti svih u zemlji. Za ovakav pristup potrebno je puno više volje da se djelatno vrijeme posveti produktivnim raspravama koje život znače za hrvatska poduzeća i naše radnike. Međutim, za te promjene potrebna je nas samo svijest o potrebi da se mijenjamo već i uložiti napor da se pokrenu promjene koliko god one bile nepopularne među onima koji su u opasnosti gubitka privilegija. Jer, oni su glavni kočničari promjena. I zbog tih oko jedne četvrtine hrvatskih građana koji uživaju različite privilegije ovako postavljenog sustava, naša zemlja gubi budućnost a naša mladost odlazi iz zemlje. A u tome će nam Istanbulska konvencija, odnosno rasprave kakve sada pratimo, biti od slabe koristi.