27.11.2020.
Nepostojanje nelojalne konkurencije
Stavljanje privatnih i državnih visokih učilišta u kontekst
konkurencije moglo bi imati smisla jedino kada bi sve troškove školarine kod jednih i
kod drugih plaćali porezni obveznici. S obzirom da to nije tako ne možemo
govoriti o konkurenciji nego o dodatnoj mogućnosti obrazovanja u privatnom
visokom obrazovanju koje studenti ili roditelji sami u potpunosti financiraju i
za tu investiciju preuzimaju odgovornost. Za školarine ne dobivaju niti lipe potpore
države, iako kao porezni obveznici apsolutno svaki mjesec kroz poreze financiraju
provedbu studija u državnim ustanovama, čiju uslugu uopće ne koriste. Naime, upravo
zbog toga što država mora odgovorno upravljati novcem poreznih obveznika
postoje kvote i potreba njihovog usklađivanja sa stvarnim potrebama društva. Ulaganje
novca poreznih obveznika u izvođenje nepotrebnih studija dovodilo bi do
strukturne nezaposlenosti što odgovornoj državni nikako ne bi trebao biti cilj,
ali čega smo ipak unatoč tome već desetljećima svjedoci.
Napad na privatne visokoškolske ustanove koje su, tobože
svojim kvotama, narušile ravnotežu kod studija u polju ekonomije je apsurdno i
neutemeljeno, budući da relevantni podaci o broju upisanih studenta Državnog
zavoda za statistiku i Agencije za znanost i visoko obrazovanje pokazuju kako
75% studenata ekonomije studira upravno na državnim (javnim) ustanovama, među
kojima i na fakultetu dekana Hosta, a kada se tome dodaju i studenti upisani na
veleučilišta i visoke škole kojima su osnivači jedinice lokalne samouprave, ta
brojka prelazi čak 80% studenata na državnim institucijama. Prošlogodišnji
primjer samovoljnog povećanja kvote na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu za punih
900 studenata, odnosno čak 60%, dovoljno govori gdje se nalaze izvori
neusklađenosti.
Korištenje „argumenata“ pandemije i tobožnje loše
metodologije planiranja društvenih potreba od strane države i temeljem toga
javno pozivanje na nepoštivanje preporuka za upisnu politiku Hrvatskog zavoda
za zapošljavanje dosta govori o razini društvene svijesti i odgovornosti. Posebno
jer taj isti Zavod već desetljećima prati prijave nezaposlenih u evidenciju i
može procijeniti i odgovarajuće dugoročne trendove. Vjerujem da baš taj poziv na
nepoštivanje preporuka otkriva stvarne razloge obrušavanja na privatne
obrazovne ustanove kako bi se odvratila pažnja javnosti i kako bi se stigma
neodgovornosti prebacila u njihov teren.
Kvalitetu studija ne može izmjeriti anonimna anketa na
web stranicama
Polazeći od anonimne ankete na webu koju dekan Host naziva istraživanjem,
a koje je pred dvije godine proveo portal EduCentar na uzorku od 800 anonimnih
posjetitelja koji su se samostalno deklarirali kao „studenti“, autor zaključuje
kako se na privatnim visokoškolskim ustanovama manje uči za ispite nego je to
slučaj na državnim ustanovama te kako manje studenata ponavlja godinu u
privatnom visokom obrazovanju nego je to slučaj na državnim fakultetima. Takav
paušalni i poopćeni zaključak se temelji na on-line „istraživanju“ koje je potpuno
nekontrolirano i gdje se bilo koji korisnik Interneta može predstaviti kao
student i dati odgovor. Uz malo upornosti, čak i više puta. Dodatno, da je
autor primijenio imalo znanstvene nepristranosti i istraživačkog pristupa, a
što bi se za njegovu poziciju očekivalo, trebao je iz istog izvora analizirati
i drugo „istraživanje“ na sličnom uzorku u kojem je bilo postavljeno pitanje
koji bi studij upisali kada bi školarinu primjerice platila država. Tamo je
zaključak upravo suprotan: „Najveći dio ispitanika navodi kako bi upisali
privatni fakultet jer smatraju da je privatno obrazovanje bolje.“ Ova
nekonzistentnost dokazuje da se za postavljanje bilo kakve teze o kvaliteti i diskusiji
na znanstvenoj razini treba koristiti neke druge, relevantnije izvore, a ne
senzacionalizam u svom najgorem svjetlu.
Iz iskustva ustanove koju vodim i u kojoj zaista, kroz
stvarna istraživanja, provodimo mjerenje opterećenja studenata i dodijeljene
ECTS bodove na svakom kolegiju, mogu reći da rezultati na koje se autor poziva uopće
nisu u skladu sa realnošću. Isto je i sa ponavljanjem kolegija ili godine
studija. Sve to pokazuje da bi za iole argumentiranu raspravu trebalo provesti
pravo istraživanje.
Navođenje anegdotalnih primjera neimenovanih poslodavaca
koje navodno uočavaju kako studenti sa državnih visokih učilišta „raspolažu
daleko širim znanjem…“ u najmanju je ruku neprimjereno. Takav podcjenjivačko /
promotivni diskurs ne dolikuje iole ozbiljnijoj raspravi, a kamoli potpisanoj objavi
u javnom mediju. Kontradikciju ovakvim izjavama ne treba puno čekati, jer već
par redaka dalje u istom članku rezultati istraživanja o zapošljavanju
diplomanta iz generacije 2015./2016. koje je provela Agencija za znanost i
visoko obrazovanje pokazuju kako diplomanti iz privatnih ustanova imaju nakon
zapošljavanja veću plaću nego je to slučaj kod onih iz državnih ustanova. To
naravno ne govori u prilog tezi o nedovoljnoj širini znanja, nego upravo govori
o tome kako i privatne i državne visokoškolske ustanove imaju svoje mjesto u
društvu te svojim diplomantima osiguravaju podjednako dobre karijere.
Zveckanje Zakonom o hrvatskom kvalifikacijskom okviru
U skladu sa propagandnim karakterom čitavog članka koji se
poziva na tzv. „istraživanja“ i tendenciozno tumači podatke kako bi ocrnio
privatne visokoškolske ustanove, miješaju se razine kvalifikacija i vrste
studija. Stvara se dojam kako se ovo namjerno radi kako bi se uvjerilo buduće
studente u superiornost sveučilišnih studija (koji su dominantno još uvijek u
državnom portfelju), a pokušava se na negativan način prejudicirati i buduće dopune
Zakona o hrvatskom kvalifikacijskom okviru. Te dopune u kontekstu dviju odluka
ustavnog suda jasnije će pokazati razliku u vrsti sveučilišnih i stručnih
kvalifikacija (i diploma), ostavljajući i dalje i jedne i druge na jednakoj
Europskoj razini što je i praksa u EU. To de-facto diplomantima preddiplomskih
ili diplomskih studija daje istu razinu kvalifikacija prepoznatih na golemom EU
tržištu rada i nikoga ne zakida, dok u isto vrijeme pokazuje razliku u vrsti
završenog studija, koja nepobitno postoji. Za bilo kakvo zakidanje u smislu
razine kvalifikacije ne postoji niti osnova budući da razina ishoda učenja i
ukupno opterećenje u ECTS bodovima nije različito na primjerice stručnom ili
sveučilišnom preddiplomskom studiju. Dodatno, zadržavanje stručnih i
sveučilišnih kvalifikacija na istoj Europskoj razini je u skladu i sa odlukama
ustavnog suda koje čak navode da su te kvalifikacije po vrsti različite, ali su
i jedne i druge za društvo potrebne i jednako vrijedne.
Kao čelnik privatne visokoškolske ustanove i predsjednik
HUP-ove udruge poslodavaca u obrazovanju moram priznati da ne razumijem kome
ovakvi napadi i podjele trebaju i kome one koriste. Vjerujem da trebamo graditi
suradnje i sinergije i jačati međunarodnu relevantnost našeg visokog
obrazovanja te zajednički privlačiti strane studente jer domaćih imamo iz
godine u godinu sve manje. Upravo jedan takav primjer možete vidjeti kod nas,
gdje u suradnji sa Fakultetom elektrotehnike i računarstva Sveučilišta u
Zagrebu provodimo studij računarstva na engleskom jeziku i u Zagreb dovodimo
strane studente čak i danas u vrijeme pandemije.
Stvarna se kvaliteta i izvrsnost gradi isključivo neprestanim
podizanjem kvalitete vlastite ustanove, a ne napadima na druge.
Mislav Balković,
predsjednik HUP- Udruge poslodavaca u obrazovanju